Prof. Stevan Dedijer – u spomen (1911. – 2004.)

Poslovna analitika

Prof. Stevan Dedijer – u spomen (1911. – 2004.)

Odlazak oca Business intelligencea tužan je trenutak za sve nas koji smo ga poznavali, voljeli i cijenili, a veliki gubitak za hrvatsku i svjetsku znanost i kuturu. Na koji način se u ovom trenutku može napisati nekoliko lijepih riječi kojima bih vam dočarao svu ljudsku veličinu profesora Dedijera, veliko je pitanje. U ovih nekoliko dana od tužnog događaja, vrlo često mislim na neke trenutke u zadnjih dvanaestak godina koje sam imao čast i zadovoljstvo provesti u njegovom društvu, te s dragim prijateljima volim prokomentirati neke zajedničke doživljaje vezane uz Dedijerova predavanja, intervjue koje sam radio s njim i konferencije koje smo organizirali s njim kao keynote speakerom. Svaka usponema na profesora Dedijera završava sa smiješkom i mislim da je najbolji način za dočaravanje njegove veličine i u poznim godinama u kojima smo ga imali priliku upoznati, prepričati ukratko na koji je način pozitivno utjecao na naše životne puteve.

Prvi susret s profesorom Dedijerom zbio se u Centru za edukaciju Zagrebačke banke 1992. godine, gdje smo kao pripravnici imali priliku (ponajviše zahvaljujući tadašnjem direktoru Centra g. Dubravku Bendekoviću) jedno popodne odslušati predavanje znamenitog gosta. Moram priznati da kao svježe diplomirani inženjer u velikoj banci nisam imao puno pojma o tome tko je Stevan Dedijer, te mi je ime njegovog brata Vladimira, poznatijeg kao biografa Josipa Broza Tita, bilo puno bliže iz bivših vremena. Uglavnom, to predavanje je ostalo u pamćenju do današnjeg dana kao ponajbolje predavanje koje sam u životu čuo, iako sam imao priliku uživo vidjeti primjerice i predavanja neospornih veličina poput Larrya Ellisona ili Billa Inmonna. Tome su dva osnovna razloga. Prvi je činjenica da ja profesor Dedijer nas klince tada zaista tretirao kao sebi ravne i da je nam je u ta dva sata zaista pokušao prenijeti što više svog bogatog životnog iskustva i naučiti kako da u životu ostvarimo ono što zaista želimo. Druga stvar koja je na tom predavanju bila fascinantna je kombinacija pragmatičnosti, entuzijazma i posvećenosti kojima je profesor Dedijer prošao put od školovanja, ilegalnog rada, 101. američke padobranske divizije i desanta na Normandiju, preko novinarskog i znanstvenog rada, do profesorskog staža na Lundu i definiranja poslovne inteligencije kao znanstvene discipline, te nakon svega ostao željan i davanja i primanja znanja, prgav, glasan i bez dlake na jeziku, u duši možda i mlađi nego njegovi tadašnji slušatelji. Ako ste možda pomislili da sam tada čvrsto odlučio da ću se u životu baviti poslovnom inteligencijom, varate se… Uovom području sam se našao više manje slučajno nekoiliko godina kasnije, potpuno neovisno od opisanog događaja, ali profesora Dedijera sam tada upamtio kao jednu od rijetkih osoba koja me je zaista impresionirala svojim životnim stavom i predavanjem koje nam je pokušalo prenijeti poruku koliko je u životu važno truditi se napraviti što više i što bolje.

Drugi susret s profesorom Dedijerom zbio se osam godina kasnije, na SoftCom konferenciji 2001. godine, gdje sam ga kao novinar Mreže intervjuirao u brodskom salonu. Iako je tada imao već 90 godina, ideje, stavovi i britkost su mu bili nepromijenjeni, a kazetu diktafona s tim intervjuom čuvam kao jednu od najljepših uspomena. Nakon intervjua, pomogao sam mu da se digne od stola, što je sa smiješkom prokomentirao “Vidiš, mozak bi htio, ali tijelo više ne može, niti vidim dobro, niti čujem, niti mogu hodati, ali to je tako i što se tu može…” Ono čega su svi bili svjesni je da je upravo intelektualna znatiželja bila ključ njegove vitalnosti u tim godinama – da je zamrla ta znatiželja i volja za životom i znanjem, vjerojatno bi i tijelo brzo okopnilo.

Treći i najbitniji susret zbio se na Business Intelligence konferenciji koju smo organizirali u veljači 2003. u Zagrebu na kojoj smo ugostili profesora Dedijera kao keynote speakera. Konferencija je organizirana u vrlo kratkom roku, te nas je iznenadio broj prijavljenih. Dvorana Liječničkog doma bila je prepuna, dobrim dijelom baš zbog Dedijera. Dedijerovo predavanje na otvaranju konferencije slušao sam iz zadnjeg reda amfiteatra i promatrao reakcije publike na pojedine teze, podsjećajući se na predavanje koje nam je održao prije desetak godina. Nakon predavanja, 250 ljudi je profesoru zahvalilo gotovo neviđenim ovacijama, a ja sam imao osjećaj da sam sudjelovanjem u organizaciji tog događaja zaista napravio nešto veliko i korisno. Ispred katedre stvorio se red štovatelja, koji su se uspjeli dokopati knjige odabranih Dedijerovih tekstova koja se prodavala na štandu u predvorju, kojima je profesor Dedijer upisivao posvete u knjige. Pozitivna energija koju je profesor Dedijer bio u stanju i tada prenijeti publici bila je fascinantna, a tih nekoliko dana kojih smo tada proveli s profesorom Dedijerom na podjednak je način utjecalo na sve nas, ponajviše na Sandru koja se uglavnom brinula za njega tih dana. I dokumentarni film koji je Hrvoje Juvančić snimao u to doba o profesoru Dedijeru (koji je nedavno prikazan na HTV-u) uspio je približiti osebujni lik vitalnog profesora i široj javnosti.

I u slijedećih nekoliko Dedijerovih posjeta Zagrebu, prošle jeseni na konferenciji o strateškom intelligenceu na kojoj je održao svoje zadnje predavanje, te u veljači ove godine na CPM konferenciji na koju je došao kao počasni gost, imali smo priliku provesti pokoji dragocjeni trenutak u njegovom društvu. U zadnjih nekoliko godina pisao je biografiju za koju je volio reći da je to “Teška knjiga, teško ju je pisati, pokušavam odgovoriti na pitanje o čemu se radi u ovom našem ludom svijetu…” Ne znam da li ju je završio, ali volio bih da jest ili da barem dio koji je završen ugleda svjetlpo dana, jer svjedočanstvo profesora Dedijera o ludom dvadesetom stoljeću u prvom licu bilo bi vrlo, vrlo vrijedan povijesni i znanstveni dokument.

I ovih nekoliko susreta s profesorom Dedijerom ostavilo je veliki pozitivan trag u mom životu i u životima ljudi oko mene, a zasigurno je puno veći trag profesor ostavio na generacije svojih studenata i suradnika. U ime svih onih koji nemaju priliku ljudima prenijeti putem pisane riječi svoj dojam o profesoru Dedijeru, na kraju mogu samo reći jedno veliko i od srca HVALA! (D.O.)