Znanje kao konkurentska prednost

Poslovna analitika

Znanje kao konkurentska prednost

Današnje poslovno okruženje nameće poduzećima okrutnu tržišnu utakmicu. Globalizacija tržišta prodaje i nabave, globalizacija ideja i tržišta radne snage zahtijeva od poduzeća stalne napore kako bi ono ispunilo zahtjeve dioničara i kreditora. Pretvaranje mogućnosti u prednosti te ublažavanje prijetnji načelni je obrazac ponašanja uspješnih poduzeća. Gradnja konkurentske prednosti dugoročni je cilj svakog poduzeća. Ona osigurava opstanak, rast i razvoj što je pretpostavka dugovječnosti poduzeća. Postavljaju se pitanja: Na koji način poduzeće može izgraditi pretpostavke opstanka i dugoročnog rasta? Na čemu ono može temeljiti konkurentsku prednost? Koje su to ulazne barijere najveće kojima bismo odvratili eventualne pridošlice u industriju?

Odgovora na prvi pogled ima puno: početni kapital, pristup distribucijskim kanalima, zakonska regulativa, diferencijacija proizvoda, ekonomija veličine. Na prvi pogled ove barijere su velike, možda čak i neprelazne. Kada promatramo poduzeća unutar industrije postavlja se pitanje na čemu od spomenutih elemenata graditi konkurentsku prednost? Što od onoga što učini konkurencija možemo učiniti i mi, te obrnuto? Koju je konkurentsku prednost najteže kopirati?

Najveću ulaznu barijeru, a istovremenu i najveću konkurentsku prednost, predstavlja zajedničko znanje i vještine zaposlenika u poduzeću. Pri tome valja razlikovati dva tipa znanja: eksplicitno i implicitno znanje. Prvi tip znanja je transparentan, lako se preuzima od partnera u poslu, ugraduje se u proizvode u oblicima kao npr. nacrti, tehničke specifikacije ili standardizirani dizajn. Svako poduzeće može ga uspostaviti bez većih teškoća. Drugi tip znanja je nevidljivo ili pritajeno znanje. Ono je nastalo unutar poduzeća i akumulirano je kao spoznaja uspješnih rješenja i načina rješavanja upravljačkih problema. Radi se o vještinama toliko specifičnim za poduzeće da ih pojedinci izvan poduzeća ne mogu lako kopirati. Pritajeno ili implicitno znanje specifičnost je poduzeća i često se ne može dokumentirati ili dekodirati. Ovaj oblik znanja bogatiji je od općeg, eksplicitnog tipa i predstavlja značajan element konkurentske prednosti. Ako je znanje o upravljačkim problemima najjače oružje u stvaranju konkurentske prednosti poduzeća, onda ono zahtijeva veliku pozornost. One organizacije koje u prvi plan stavljaju znanje, zajedničko učenje i na njemu temelje svoju budućnost nazivaju se učećim organizacijama.

Postavlja se prije svega pitanje kako stvoriti infrastrukturu ili uvjete za nastajanje učeće organizacije. Upravljanje znanjem (engleski Knowledge Management, KM) ima nekoliko stupnjeva. Prikupljanje podataka o kupcima, dobavljačima, procesima u poduzeću, konkurenciji, predstavlja prepreku kada su izvori heterogeni a podaci nestrukturirani. Razvojem tehnologije riješeni su spomenuti problemi. Veliki podskup upravljanja poslovnim znanjem i prvi korak premu učećoj organizaciji jest poslovna inteligencija (engleski Business Intelligence). Danas se smatra posebnom disciplinom koja obuhvaća elemente strategije, upravljačkog računovodstva, poslovne analize, marketinga i informacijske tehnologije. KM i BI, razvojem tehnologije, u budućnosti će konvergirati. Danas imaju različite pretpostavke ali iste krajnje ciljeve: olakšati rješavanje upravljačkih problema. Postavljaju se i slijedeća pitanja: Koji su ključni faktori uspjeha prilikom uvodenja BI-a u poduzeće? Koje su koristi od uvodenja i kakav je utjecaj upravljanja znanjem na poduzeće? Što su općenito načela učeće organizacije? Kakva je tehnološka infrastruktura potrebna za uvodenje BI-a i KM-a?

Za većinu poduzeća, upravljanje znanjem (KM) usmjereno je na četiri ključna područja:

  • inovativnost – pronalaženje i uvodenje novih ideja, timsko rješavanje postavljenih zadataka;
  • brzina reakcije – rješavanje upravljačkih problema preventivnim i korektivnim akcijama na osnovi prikupljenih informacija;
  • produktivnost – obuhvacanje i dijeljenje najbolje poslovne prakse, smanjivanje vremena za rješavanje poslovnih problema;
  • obrazovanje – stalno razvijanje vještina i znanja djelatnika putem treninga.

Ako su znanja o rješavanju upravljačkih problema izvor konkurentske prednosti, potrebno je znati u kojim okvirima poduzeće djeluje. To znači da se zahtijeva SWOT (engleski: strength-snaga, weaknesses-slabosti, opportunities-mogućnosti, threats-prijetnje) analiza poduzeća. Analizom okruženja i dekomponiranjem lanca vrijednosti poduzeća, moguće je efikasno upotrijebiti znanje.

Zašto su potrebne spomenute “predradnje”? Resursi su uvijek ograničeni. Vrijeme kao najvažniji čimbenik gotovo uvijek je presudno. Stoga treba znati gdje postaviti polugu da bi se pomaknuo veliki kamen, gdje djelovati da bismo s najmanje napora riješili najveće probleme. Dekompozicija lanca vrijednosti upravo omogućava pravilnu upotrebu efekta poluge. Osim toga ona nam omogućava pronalaženje fundamentalnih rješenja za postojeće probleme, a ne ublažavanje simptoma.

Kvantifikacija budućih akcija poduzeća izražena je u operativnim planovima. Dobro definirarni modeli omogućavaju izradu većeg broja poslovnih scenarija. One organizacije koje imaju pohranjeno znanje o svojim kupcima, dobavljačima, procesima i konkurenciji isti će model bolje iskoristiti. Razlika učećih organizacija i onih koje to nisu jest u tezaurusu. Tezaurus znači raspolaganje i korištenje apriornog znanja o modelima poduzeća i okruženja te pravilima operiranja informacijama radi rješavanja upravljačkih problema.

Poslovni scenariji omogućavaju da se poslovnim rezultatom upravlja, a ne da se poslovni rezultat očekuje. Osiguranje i održavanje likvidnosti operativni je upravljački problem. Rješenja ovog problema izravo utječu na drugi operativni problem: upravljanje poslovnim rezultatom. Korištenje upravljačkih modela i parametara omogućava optimalnu kombinacija postojećih resursa. Osim toga ukazuje na eventualna ograničenja i akcije koje treba poduzeti na dulji rok. Ovakav način daje priliku da se simptomi zamijene fundamentalnim rješenjima.

Scenario pristup u kombinaciji s instrumentima kontrolinga omogućava korištenje načela poluge – uočavanje gdje akcije i promjene u strukturama mogu dovesti do značajnih, trajnih poboljšanja. Princip poluge često slijedi načelo ekonomije mogućnosti: u njoj se najbolji rezultati ne postižu velikim naporima već malenim, dobro usmjerenim akcijama. (H.P.)